Pozivnica

Press      

Program

Plakat



 

Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
Europska avenija 9
31 000 Osijek
Tel./fax.: 031 – 251 280, 251 281
gluo@gluo.hr

 

Ekspresionizam u hrvatskoj grafici
Ljubo Babić, Vilko Gecan, Sergije Glumac, Tomislav Kolombar, Miroslav Kraljević, Anka Krizmanić, Karlo Mijić, Oton Postružnik, Marino Tartaglia, Marijan Trepše, Milivoj Uzelac

Izložba Ekspresionizam u hrvatskoj grafici predstavlja ključne protagoniste hrvatskog ekspresionizma i njihov doprinos razvoju grafičke umjetnosti, te razmatra položaj i značaj grafičkog medija početkom 1920-ih, odnosno u trenutku kada grafika polako počinje „izlaziti iz sjene“ i doživljava postepenu afirmaciju u odnosu na slikarstvo i kiparstvo. Izložba, autorice dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić proizašla je iz velikog interdisciplinarnog projekta Strast i bunt – ekspresionizam u Hrvatskoj (Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2011.) u sklopu kojega je grafika bila zastupljena kao jedna od sekcija koje su prikazivale različite aspekte i manifestacije ekspresionizma u hrvatskoj kulturi. Na izložbi će biti prikazano sedamdesetak grafičkih listova, omota mapa i originalnih matrica iz različitih muzejskih institucija
(Kabinet grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, Muzej grada Koprivnice, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, Grafička zbirka Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb) i privatnog vlasništva Donacija dr. sc. Josipa Kovačića gradu Zagrebu. Ekspresionizam predstavlja jedan od najznačajnijih pravaca hrvatske moderne umjetnosti, a manifestirao se na različitim područjima − od književnosti, kazališta, glazbe i plesa do arhitekture, slikarstva, grafike i dizajna. Kulminaciju doživljava neposredno nakon Prvog svjetskog rata kada postaje dominantnom stilskom formacijom na hrvatskoj likovnoj sceni. Hrvatska ekspresionistička grafika nije se formirala pod izravnim utjecajem njemačke umjetnosti i dresdenske grupe DieBrücke već je do prihvaćanja novih vizualnih obrazaca došlo posrednim putem i iz sekundarnih izvora. Predstavnici praške četvorke Marijan Trepše, Vilko Gecan i Milivoj Uzelac nova su stremljenja upoznali tijekom školovanja u inozemstvu, preko strane literature i avangardnih časopisa (WaldenovaDerSturma) i zahvaljujući ostalim vizualnim medijima poput njemačkoga ekspresionističkog filma i scenografije, a ključnu ulogu u oblikovanju njihove inačice ekspresionizma imala je domaća likovna tradicija i djelo Miroslava Kraljevića. Karakteristike. Temeljne sižejne, morfološke i stilske odrednice hrvatske ekspresionističke grafike su narativnost i brojni motivi koji deriviraju iz književnosti ili prikazuju povišena emocionalna i psihička stanja (Trepše), konstruiranje prostora scene, dinamičnih svjetlosnih kontrasta i mračne atmosfere po uzoru na njemački ekspresionistički film (Gecan, Glumac) te deformiranje anatomskih detalja i fizionomija radi ostvarivanja jače dramatičnosti prizora (Trepše). Umjetnici su najčešće posezali za dubokim (bakropis) i plošnim tiskom (litografija), a važnu ulogu u njihovu odabiru tehnika imala je domaća grafička tradicija i formalne mogućnosti koje su iz njih proizlazile (tonski prijelazi, duboko sjenčanje, iluzija prostora). Gruba obrada matrice i sažeti likovni izraz karakterističan za tehnike visokog tiska (drvorez, linorez), te odsutstvo narativnog sloja obilježavali su plesne grafičke minijature Anke Krizmanić i jezgrovite gradske vizure Sergija Glumca i Tomislava Kolombara. Prethodnici. Hrvatska ekspresionistička grafika puni uzlet doživljava između 1919. i 1921. s najmlađom generacijom umjetnika, iako se naznake novoga javljaju već u radovima Miroslava Kraljevića (1912.) i Ljube Babića (1916.− 1917.). Kraljevićev inventar tema (kavane, krčme, intenzivna duševna stanja), njegovo oblikovanje prostora u naglašenim dubinskim probojima i vješto baratanje svjetlosnim efektima najdosljednije je pratio naš najznačajniji ekspresionistički grafičar Marijan Trepše koji je u otiscima nastalima oko 1920. u ekspresionističkom ključu potencirao one aspekte koje je stariji umjetnik tek naznačio. Natruhe novog, ekspresivnog leksika naslućivale su se i u opremi knjiga i grafičkom dizajnu Ljube Babića, odnosno njegovim litografijama snažnog dramatskog izražaja, scenografske konstrukcije prostora i efektnog kontrastiranja svjetlosti i sjene koje 1917. izlaže na Proljetnom salonu. Proljetni salon. Izložbe Proljetnog salona nakon 1916. postaju ključna platforma za afirmaciju ekspresionističkih tendencija iako je prva faza manifestacije (do 1919.) bila obilježena tekovinama prethodnog razdoblja (secesije, simbolizma) i naslijeđem društva Medulić. Ekspresionizam je još u jeku Prvoga svjetskog rata postao aktualnom temom kritičarskog diskursa, te se o njemu aktivno raspravljalo na stranicama nekoliko onodobnih časopisa – Vihora Vladimira Čerine (1914.), Kokota UlderikaDonadinija (1916.) itd. O novom karakteru umjetnosti koja "raste iz unutrašnjosti" progovorio je i Antun Branko Šimić u prvome broju svoje Vijavice u kojoj je donio prikaz IV. izložbe Hrvatskog proljetnog salona (18. 11. − 2. 12. 1917.) na kojoj su bili predstavljeni radovi Babića, Kraljevića i Anke Krizmanić. Šimić je u duhu sturmovskih shvaćanja zaključio da aktualnu umjetničku praksu karakterizira "pogreb" akademizma i naučenih formula, odmak od realizma prema ekspresiji, odbacivanje svih suvišnosti i čisto osjećanje te za Kraljevićeve grafike istaknuo da otkrivaju umjetnikovu "golu unutrašnjost", dok drvorezi Anke Krizmanić eliminiraju materiju i postaju "dušom, čistom dušom". Prijelomni trenutak u punoj afirmaciji ekspresionizma označila je VII. izložba Proljetnog salona (17. 12. 1919. − 17. 1. 1920.) koja je predstavila djela vodećih protagonista druge moderne, a dominirale su grafike Marijana Trepšea (jedinog školovanog grafičara među praškom četvoricom). Tematski sloj njegovih bakropisa kretao se od kraljevićevskih interijera ispunjenih izobličenim protagonistima suvremenoga velegrada do grafičkih kronika ratnih vremena i događaja ispunjenih intenzivnim duševnim nabojima. Važan dio njegova opusa činila su djela biblijske tematike iz Staroga i Novoga zavjeta, odnosno bakropisi i litografije s motivima iz romantičarske literature i djela bliskih groteski i nadrealnom (E. T. A. Hoffmann, NikolajVasiljevič Gogolj) koji su bili adekvatna podloga za narativne dramatične scene ispunjene psihološkom napetošću, strahom i očajem što se ogledao u stiješnjenim prostorima, prenaglašenim gestama protagonista i njihovim izobličenim, daumierovskim fizionomijama. Grafičke mape. Kraj drugog i početak trećeg desetljeća obilježio je i pojačani interes za grafiku koji se manifestirao na brojnim razinama – organizirale su se izložbe domaćih i inozemnih grafičara, izdavali časopisi (Grafička umetnost, 1919. − 21.) te grafičke mape u kojima se promovirao ekspresionistički oblikovni vokabular. Povodom VII. izložbe Proljetnog salona otisnuta je Mapa Proljetnog salona (1920.) koja je trebala afirmirati grafički medij i pokazati da je inferiorna grafika "snagom sadržaja i unutarnjih svojih kvaliteta" ravnopravna ostalim likovnim granama (Gustav Krklec, iz predgovora). Sastojala se od 16 litografija, a svoj su prinos dali predstavnici različitih tendencija koje su obilježavale pluralističku likovnu scenu 1920-ih – od medulićevske monumentalne i epske estetike, neoklasicističkih strujanja i (magičnog) realizma do artdécoa i ekspresionizma (uz Gecana, Uzelca i Trepšea ekspresionističke grafike izvode i Karlo Mijić i Marino Tartaglia). Vilko Gecan je 1921. u ekspresionističkoj mapi Ropstvo u Siciliji ostvario grafičku kroniku svoga ratnog zarobljeništva na Siciliji i u likovni medij prenio vizualni inventar i temeljne odrednice ekspresionističkog filma poput Wieneova Kabineta doktora Caligarija koje su se očitovale u konstruiranju prostora scene, snažnim svjetlosnim kontrastima i atmosferi, vibrantnoj daumierovskoj liniji te naglašenoj mimici i grotesknim fizionomijama protagonista grafika. Refleksije. Osim na izložbenim manifestacijama ekspresionizam je između 1919. i 1921. prisutan i na stranicama humoristično-satiričnog lista Koprive na kojima su svoje karikature objavljivali Trepše, Gecan i Kolombar i na taj način pridonijeli širenju avangardnoga vizualnog vokabulara u području popularne kulture. Nakon 1921. ekspresionistički leksik prestaje dominirati na izložbama Proljetnog salona na kojima postupno počinju prevladavati druge tendencije (kubizam i različite inačice realizama, artdéco). Ekspresionistički impulsi će se do kraja 1920-ih povremeno pojavljivati u djelima nekolicine umjetnika poput Otona Postružnika i Sergija Glumca koji je pod utjecajem ekspresionističkog filma i kazališta oblikovao mape Le Metro (1928.) i Beton (1930.). Grafički medij je u ekspresionizmu postao važnom dionicom suvremene umjetničke produkcije, a tijekom 1930-ih će u potpunosti izaći iz sjene slikarstva i kiparstva, te zauzeti položaj ključnoga izražajnog sredstva socijalno angažiranih umjetnika. (iz predgovora Lovorke Magaš Bilandžić) Uz izložbu su kao dodatak predstavljene i karikature (uvećanja iz humoristično-satiričnog lista "Koprive") ključnih protagonista hrvatskog ekspresionizma - Marijana Trepšea, Vilka Gecana, Tomislava Kolombara i drugih koje ukazuju na prenošenje ekspresionističkih impulsa iz domene visoke u popularnu kulturu.

Izložba je predstavljena na prvom katu GLUO.
Autorica izložbe dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić

 

 

Suvremena hrvatska grafička scena / propitivanje medija

Igor Čabraja, Mario Čaušić, Kristina Restović, Celestina Vičević
Silvio Vujičić

 

Hrvatska grafička scena proteklih je desetak godina doživjela stanovite transformacije – uz Zagreb i Rijeku kao sve značajniji grafički centri pojavili su se Split i Osijek, a stasala je i generacija grafičara koji, u vrijeme sve jače prisutnosti i dominacije digitalne grafike, vlastito polje istraživanja pronalaze podjednako u starimgrafičkim tehnikama kao i u eksperimentiranju s novim mogućnostima medija.
Izložba predstavlja radove petero suvremenih umjetnika – Igora Čabraje, Marija Čaušića, Kristine Restović, Celestine Vičević i Silvija Vujičića – koji na inovativan način promišljaju grafički medij i pokazuju u kolikoj mjeri grafika može biti poticajno polje vizualnih istraživanja. Njihove radove obilježava kontinuirano i dosljedno korištenje starih tehnika (od dubokog i visokog do plošnog i propusnog tiska), istraživanje tehničkih datosti i vizualnih mogućnosti medija, načina njegove prezentacije u vidu serija grafika ili objekata, razbijanje tradicionalnih koncepata i stvaranje prostornih ili site-specific grafika / instalacija te balanisranje na razmeđu različitih disciplina itd.
Igor Čabraja (Slavonski Brod / Zagreb) u tehnikama dubokoga (bakropisa, akvatinte) i slijepoga tiska dosljedno istražuje optičke mogućnosti medija, a dijapazon njegovih tema varira od apstraktnih kompozicija do autoreferencijalnih momenata. Mario Čaušić (Osijek) razbija standardne načine prezentiranja grafičkog medija, unosi prostor kao sastavni element grafika, te u visokom i dubokom tisku stvara višedijelne grafičke instalacije sastavljene od niza pojedinačnih listova. Kristina Restović (Split) u radovima, koji nerijetko sadrže autobiografske crte te reference na popularnu kulturu, dosljedno upotrebljava tradicionalne tehnike uz povremeno korištenje digitalnog tiska, te istražuje pojam slike, stvara složene vizualne sklopove i unosi kategoriju vremena. Celestina Vičević (Rijeka) oscilira između apstrakcije i figuracije, kreće od ispitivanja svjetlosnih manifestacija do transpozicije osobnih sadržaja u domeni grafičkoga lista / instalacija, a pri tome primjenjuje različite tehnike (od dubokog i visokog do slijepog tiska) i postupke (perforiranje). Silvio Vujičić (Zagreb) stvara na razmeđu različitih disciplina kojima se bavi (grafika, modni dizajn itd.), te sižejno i tehnički širi domenu grafičkoga medija, eksperimentira u procesu nastanka otiska (kombinira postupke svojstvene grafici i tekstilnoj industriji), naknadno intervenira u njih (šivanjem ili probadanjem), te ih izlaže u vidu prostornih instalacija / showrooma.
Petero grafičara u kontekstu recentne hrvatske grafičke i likovne scene označuju inovativne pozicije i pokazuju u kolikoj mjeri, odnosno ovisno o rakursu umjetnika, umjetnost multioriginala može biti poticajna za suvremena vizualna propitivanja i istraživanja.
Autorica izložbe dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić
Izložba je predstavljena u prizemlju GLUO.

Izložbe i program realizirani sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Osječko- baranjske županije i Grada Osijeka

Kustosica izložbi:
dr. sc. Jasminka Najcer Sabljak, viša kustosica GLUO
031/251283
091/3213586
jasminka.najcer@gluo.hr